Proizvedeni pijesak se proizvodi mehaničkim procesom drobljenja i prosijavanja – nakon uklanjanja tla – i sastoji se od čestica manjih od 4,75 mm dobivenih iz stijena, rudničke jalovine ili ostataka industrijskog otpada. Može se koristiti širok spektar sirovina, obično uključujući granit, bazalt, riječni šljunak i kaldrmu.
Proces proizvodnje proizvedenog pijeska općenito uključuje nekoliko faza: punjenje, primarno drobljenje, sekundarno drobljenje, fino drobljenje (izrada pijeska), prosijavanje i uklanjanje prašine. Tipično, čeljusna drobilica se koristi za primarno drobljenje, udarna drobilica za sekundarno drobljenje, a udarna drobilica s vertikalnim vratilom za fino drobljenje (izrada pijeska).
Prosijavanje je kritičan korak za kontrolu veličine čestica proizvedenog pijeska; izbor veličine otvora ekrana direktno utiče na kvalitet i jačinu zvuka. Veći otvori sita rezultiraju većim modulom finoće i manjim sadržajem kamenog praha, dok manji otvori dovode do nižeg modula finoće i većeg sadržaja kamenog praha. U standardnim procesima pravljenja pijeska, općenito se preporučuje veličina otvora od 3,5-4,5 mm.
Proizvodnja proizvedenog pijeska stvara "kameni prah" (čestice manje od 75 μm). Dok odgovarajuća količina kamenog praha može poboljšati performanse betona, prevelika koncentracija ima negativne efekte; stoga, pijesak mora proći proces uklanjanja prašine da bi se regulisao sadržaj kamenog praha. Ovaj proces je ključan i preporučuje se korištenje ili suhog procesa zračnog klasifikatora ili mokrog procesa za pranje pijeska.
Jedna metoda za obnavljanje resursa otpadnog betona uključuje njegovo drobljenje u grubi umjetni pijesak (s veličinom čestica manjom ili jednakom 5 mm), namakanje ovog materijala 1-2 sata u cementnoj smjesi (sa omjerom vode i veziva od 0,25-0,50), odvodnjavanje viška i suhe tekućine, a zatim sita od pijeska.
Osim toga, umjetni obojeni pijesak može se proizvesti procesom bojenja, koji se zatim koristi u aplikacijama kao što su premazi s efektom kamena. Na primjer, bijeli pijesak se prvo prosije, a zatim ravnomjerno pomiješa s pigmentima u boji kako bi poslužio kao osnovni materijal za bojenje. Nakon toga slijede procesi bojenja kao što je metoda stvrdnjavanja vezivom – u kojoj se materijal oblaže mješavinom organske smole i anorganskih pigmenata, a zatim stvrdnjava pečenjem – ili metoda sinteriranja keramike na visokim temperaturama, gdje se nanose anorganske glazure i potom spajaju visokotemperaturnim sinteriranjem.
